Ono što je u 80-tim godinama bio snobizam, danas već postaje svakodnevna stvar, vode su se specijalizirale: već možete dobiti vodu za bebe i za pse itd.

Mineralna voda je zdrava“- to svi znaju. U odnosu na razvijeni zapad prilično smo zaostali u potrošnji prema stanovniku, ali na početku 90-tih godina situacija se promijenila i sada smo već negdje u dobroj europskoj sredini, slično BMW i Mercedes populaciji.

Mineralna voda je skupno ime u ovom članku: zapravo pokriva sve moguće vrste vode, od jednostavne pitke vode u boci preko doista čistih (izvorskih) mirenalnih voda iz velikih dubina, do raznih slatkih tvorevina s dodatkom arome. Ovo zadnje ne bih analizirao, u praksi ni potrošači nisu načisto s tim, što je važno: na temelju marke i okusa biraju vodu uvjereni da svaka voda potječe iz raznih planinskih potočića kristalno čiste vode koji su nastali od glečera, iznad kojih pasu Milka krave na pašnjacima u Alpima, da tu vodu vade žene u Štajerskoj u skafanderu, te da ista voda u tako perfektnom, iskrenom, svježem stanju, u čistoći planinskog svježeg zraka stiže do nas – čak se i boce presijavaju ispod blistave, svježe pare. 

Onečišćenje - kontaminiranost

Normalan argument uz mineralnu vodu jest da je pitka voda iz slavine onečišćena raznim bakterijama i klorom, a mineralna voda je potpuno čista i sterilna. Ali to ni izdaleka nije tako: ne možemo znati iz kakvog izvora potječe naša „mineralna” voda. Ne možemo znati niti koliko je „mineralna” ta mineralna voda. Ako i potječe iz bušenih izvora, da li postoji razlog što toliko više košta od vode iz slavine koja potječe iz bušenih izvora iz okolice? Nije loše znati: kvalitetu pitke vode iz slavine vrlo strogo kontinuirano kontroliraju državni organi. Da li ima kontrole takve razine i kod mineralnih voda? Kod nas pri proizvodnji možda – ali da li skidaju boce redovno sa trake radi kontrole? U Americi, u zemlji ludila zbog mineralne vode sigurno ne: niti FDA, niti neki drugi državni organ ne vrši kontrolu kvalitete!

Moguće je da je mineralna voda – čak i ako flaširaju s običnog vodovoda, kao što to čine u Americi kod skoro blizu polovine tržišta mineralne vode – čišća je od vode iz slavine, jer je flaširaju nakon raznih procesa filtriranja, mogu je očistiti, između ostalog, od metala iz vodovoda, bakterija i klora.  Ne smijemo zanemariti osnovnu razliku između sviježe vode i flaširane vode.  

Kada voda utiče u mrežu tekuće vode ostaje sviježa u toj mjeri da se zbog strujanja obnavlja, odnosno, uvijeka ostaje sviježa. Osim toga, nije izložena utjecaju topline i svijetla – dok se flaširana voda ne obnavlja, toplina i svjetlost nakon flaširanja uzrokuju razvijanje bakterija. Ne možemo znati kakav je put tih boca do polica i ne vidim potrebnim prepričati razne stravične priče. Jedno je sigurno: ima mnogo mogućnosti da se bakterije razvijaju u njima pod utjecajem svjetlosti i topline.

Plastične boce isto tako nisu „zdrave” kao što mislimo: tijekom skladištenja – mineralna voda ne stiže do potrošača sljedeći dan proizvodnje – ima dovoljno vremena da se razne kemijske tvari otope iz boce u „blistavu svježu” mineralnu vodu. Nije na odmet znati da PET boce prave od umjetnog materijala - plastike na naftnoj bazi, koja sadrži kancerogene tvari.

Ja osobno ovo zadnje ne smatram pretjero velikom opasnošću – naime, ne postoji čovjek koji se dobio rak zbog toga, s druge strane nažalost nema zdravog riješenja, ja isto tako u plastičnoj boci vučem moju filtriranu vodu – ali je potresna činjenica da za „zdravu” mineralnu vodu dajemo novce. I doista je potresno da ima tako blesavih koji skupo plate „bebi-vodu” u uvjerenju da će s time zaštiti svoje dijete od onečišćenja.

Specijalna svojstva

"Prirodne mineralne vode su vrijedne namirnice, jer sadrže neophodne mineralne tvari potrebne za ljudski organizam. Tada, kada s mineralnom vodom gasimo žeđ, osiguravamo za svoje tijelo potrebne mineralne tvari.” – tako glasi priča, i nije laž, to o mineralnoj vodi moramo znati. Ova izjava  sugerira kao da (vitamine) i mineralne tvari s vodom moramo unjeti u tijelo, ali zapravo mineralna voda sadrži samo one mineralne tvari čije su fiziološke osobine potrebne i pogoduju ljudskoj upotrebi. Te osobine sadrži i voda iz slavine!

Zaštita okoline

Mnogi ne primjećuju da je proizvodnja mineralne vode – zbog prividne „prirodne” i „zelene” boje i djeluje prirodnije od umjetno obojanih osvježavajućih pića – zapravo grana industrije koja najviše zagađuje okoliš. 

Plastika, kao što su razne vrste PET boca, tek će se za oko 300 godina u potpunosti razgraditi. Sa tim bocama proizvodimo nevjerojatne količine smeća koje teško zagađuju okoliš, jer nažalost jako smo daleko od toga da se te boce 100% recikliraju, niti 20% (!!!) boca – ali proizvodnja i recikliranje također teško zagađuju okoliš. Dovoljno je pogledati dimnjak jednog pogona za proizvodnju umjetnog materijala – usput i zahtjeva mnogo nafte, što doprinosi iscrpljivanju zaliha nafte.

Šokantno je, da na ogromnim vodenim površinama više oceana plivaju mase od otopljene plastične mase, za koje ne znamo kako su dospjele tamo, ali je njihova pojava vezana uz plastične boce od mineralne vode i osvježavajućih pića. Odavno znamo i da se između Japana i SAD-a nalazi  otok dvostruko veći od SAD-a, od sto milijuna tona, koji je nastao od otopljene plastične mase i cijelih PET boca. (Znanstvenici tvrde, suprotno dosadašnjim teorijama, da se boce puno brže otapaju u vodi, što potvrđuje bojazan da se kemijske tvari otapaju u mineralne vode.)

Izviješćuju i o jednom drugom plutajućem otoku slične veličine, ali da pojasnimo: plutajuće otopljene ogromne želatinaste smjese ima u svakom oceanu i vrlo velika je zabluda čak i pomisliti kako je Sredozemno more izuzetak.

Nalazimo se u onoj sretnoj situaciji da brda smeća od plastičnog otpada na kopnu možemo gledati 300 godina – a u oceanima ne plutaju bezopasno, već lijepo otapajući se u vodu truju živi svijet s kemijskim spojevima naftne baze – što se nama lijepo vraća preko ulovljenih riba.

Uvijek se iznenadim, kada vidim da pola litre ili čak manju količinu vode flaširamo u plastiku, koju nakon toga bacamo, što jasno da zagađuje – zbog minimalne koristi uzrokujemo vrlo veliku zagađenost okoliša, jer je efekt nečistoće plastične boce u odnosu na vrijednost pola litre mineralne vode strašno loš omjer. Dobro je vidljiv rezultat svega toga.

Tehnologija proizvodnje

Za Europu vjerojatno nije karakteristično, ali u Americi postoje nevjerojatni načini proizvodnje mineralne vode. Imamo jezero s čistom vodom, ili neki bogati izvor. Pored n jega stane povelik kamion, napune ga s vodom, odvoze do pogona i tu „besplatnu” vodu u plastičnim bocama, koje zagađuju okoliš, prodaju idiotima prilično skupo – možda čak onima koji žive blizu tog izvora, s kojeg su dopremili vodu. Za prave snobove prave izuzetno skupe vode – koje nisu bezuvjetno bolje u bilo čemu od vode iz slavine ili ostale mineralne vode, s tim da će jako skupa voda dulje stajati na policama… Kada ti u restoranu donesu 2 dcl vode za 12 kuna , trebali biste razmisliti razmisliti što plaćate – istina, te vode su većinom flaširane u staklene boce.

Nevjerojatna je prijevara koja je u industriji mineralne vode! Zanimljivo,  do 70-tih godina u Americi su sasvim lijepo živjeli i bez flaširane vode – ali je industrija stvorila potrebu za tom vodom. Bilo je jednostavno povjerovati da ćemo sa flaširanom vodom učiniti nešto za svoje zdravlje!

Primjena

Konzumiranje flaširane vode, ako zanemarimo zagađenost, može izazvati, zdravstvene probleme. Ljudi se odviknu od pijenja vode: vodu iz slavine  ne smatraju pitkom, a potrošnju mineralne vode ograniče na baš kupljenu jednu bocu od pola litre. Međutim, nema čovjeka na ovom svijetu koji će ostati dobrog zdravlja uz konzumaciju samo pola litre vode na dan!

Boca od vode bi sama za sebe mogla biti korisna, ako bi je stalno nadopunjavali, jer bi na taj način uvijek bila pri ruci, bila bi prenosiva svuda bez opasnosti od prolijevanjal Za to treba neprekidno nadopunjavati s vodom iz slavine, ili sa filtriranom vodom iz slavine. (Na ovo zadnje ćemo se vratiti u jednom drugom članku). Kod većine sportaša funkcionira koncepcija da stalno nose bocu sa sobom i na taj način uvijek mogu nadoknaditi izgubljenu vodu i nikada neće biti dehidrirani i mogu unjeti dnevno potrebnu prosječnu količinu od 4-5 litara vode.

Flaširane vode ili mineralne vode imale bi pravilnu upotrebu: ali to nikako ne znači da one čine bazu naše potrošnje vode. U takvoj situaciji, kada nema drugog izvora vode, ne možemo donijeti našu vlastitu vodu, ili nam je potrebna hladna voda (to je sve riješivo) dobro nam dođu mineralne vode, jer ih ima počevši od benzinskih postaja do punktova gdje bi mogle biti potrebne. Naravno, dobro dođu na mjestima gdje nema pitke vode, ili kada zbog nekog razloga dođe do nestašice pitke vode.

Međutim, sa mineralnom vodom riješiti pitanje unosa pitke vode nije samo financijski besmisleno, već teško zagađuje okoliš.

Ako moraš kupiti mineralnu vodu, nepotrebno je glumatati: jer najjednostavnija voda, možda i proizvod supermarketa je ista kao i  dvostruko skuplja voda poznate marke. Proizvođači dobro znaju da postoje dvije vrste ljudi: jedni ne žele trošiti na vodu, jer znaju da 1000-2000 puta jeftinije teče iz slavine, dok je drugima ispod časti kupiti vodu  marke supermarketa. Naravno, obje skupine zadovolji gospodarska mašinerija!

Mada su eventualna negativna djelovanja mineralne vode zastrašujuća, ne treba odmah paničariti: još nitko nije dobio rak od mineralne vode, samo je više milijuna ljudi nepotrebno bacilo novce. Osim toga, bolje je piti i  mineralnu vodu, nego ništa. (Ili slatka gazirana pića, ali je to druga tema.)

Međutim, morate znati: mineralna voda ne osigurava zdravlje!